Još u desetom mjesecu prošle godine, zapazio sam neprikladnu oblogu trupa. Kada bi to bile drvene platnice, bile bi prevelike za karaku dužine 30 do 40 matera, a pogotovo bi pulena na pramcu i sidreno okno bili preveliki. Međutim, zapazio sam nešto drugo: na donjem dijelu krmene statve nalaze se obloge, vrlo kratke za bilo kakvu vrstu drvene obloge. Nakon detaljnijeg promatranja, zaključio sam da to nije drvena obloga.

Pomislio sam da bi to mogla biti olovna presvlaka trupa. Korištenje olovnih ploča kao zaštite trupa potvrđeno je čak i kod podvodnog arheološkog nalaza kod otoka Šipana, gdje su pronađeni ostaci galijuna koji datira iz 1576. godine. Ali, navikula, navičela predstavlja brod iz prve polovice 15. stoljeća! To je oko 150 godine ranije nego što je potvrđeno.

Počeo sam razmišljati o dimenzijama koje bi bile prikladne za oblogu. Promotrio sam ograde na krmi i pramcu. Pretpostavljajući da bi čovjek mogao biti prosječne visine 175cm, stvari su se od prve posložile.

Srednjovjekovne mjere za dužinu, koje su se koristile u Dubrovniku i te kako su priznate i znanstveno potvrđene. One su slijedeće:

- stopa, koja iznosi današnjih 35cm;
- korak, koji iznosi pet stopa, a to je inače 175cm. To je visina našeg čovjeka;
- trstika, koja iznosi šest stopa, a to je 210cm;
- lakat, 78cm;
- pedalj, 26cm;
- palac, 2,5cm.

Pretpostavio sam da bi obloga mogla biti visoka okruglih dvije stope, a duga jedan ili dva koraka. Uklopilo se, dakako, ne samo dimenzija obloge.

Prilikom podvodnog arheološkog istraživanja na olupini broda iz 16. stoljeća kod otoka Šipana, iskopavanjem pijeska i morskog sedimenta, pronađeni su, među ostalim predmetima, te elementima trupa i olovni limovi kojima je trup broda bio obložen s vanjske strane, ispod vodene linije. U izvještaju sa ovog podvodnog arheološkog nalaza, objavljenog na portalu More, TAJNE ''SVETOG JEROLIMA'', 31. listopada 2021., stoji:

... Brod je, vjerojatno galijun ili nava, bio dug preko 30 metara, što znamo jer smo ove godine otkrili glavno rebro broda pa možemo zaključiti koliko ga je još zakopano pod pijeskom. Ne znamo gdje je brod bio izgrađen; mogao je biti izgrađen i u Napulju, ali u Dubrovniku pa i na Šipanu, ali znamo da je bio izgrađen prema metodama koje su se koristile u španjolskoj brodogradnji, kojoj je dubrovačka brodogradnja bila sklonija negoli mletačkoj. To se posebno vidi po tome što je cijeli brod, od vodne linije nadolje bio optočen olovnim limenim pločama koje su ga štitile od štetnih morskih organizama. Takva zaštita brodskog trupa nije nikada korištena u Veneciji, ali jest u Španjolskoj. Riječ je o ogromnim pločama dugim više od tri metra i to je za sada najduža mjera ploča olovnog lima na takvim brodovima u svijetu. Najduže ploče toga lima nađene su, dakle, upravo na ovom brodu …

Dakle, 1576. godine upotrebljavani su olovni limovi dugi preko tri metra. Olovni limovi na navičeli, maketi načinjenoj oko 150 godina ranije, široki su 2 stope, a dugi 2 koraka. To je točno 70cm za 350cm. Odgovara nalazu. Vrlo su proporcionalni, a maketa je iznimno precizno načinjena. Kada kažem da je precizno načinjena, onda mislim doista precizno, vjerna je kopija broda koji je plovio, a načinio je, očigledno, vrlo precizan i temeljit zlatar. Na maketi je doslovno sve učinjeno u mjerilu. Ovakav brod je plovio sredinom 15. stoljeća.

Maketa, tamjanica, najvjerojatnije je načinjena zlatarskom tehnikom lijevanja. Načinjena je od srebra. Lijevanje je tehnika kada se rastaljeni metal, u ovom slučaju srebro, lijeva u kalup, a kada se metal ohladi, izvadi ga se iz kalupa. Kako bi se načinio kalup za lijevanje, maketu je prethodno trebalo načiniti od drva ili gline. Oba materijala su vrlo podatna za precizne radove, pogotovo glina, jer se skulpturu od gline lako može popravljati za vrijeme izrade. Ovaj maketar, ili zlatar, je vrlo dobro poznavao detalje na brodu kojega je pretočio u preciznu maketu u mjerilu.

U srednjem vijeku bio je običaj da pomorci, patroni ili brodovlasnici daju načiniti sliku, gravuru ili maketu broda kako bi je posvetili u crkvi svojega nebeskog zaštitnika i na taj način zatražili zaštitu za svoj brod, posadu i teret. Često se zaštita tražila prije putovanja, ali česti su slučajevi zahvale nakon pretrpljenog nevremena na putovanju. Ne mogu reći koja je svrha posvete ove makete, ali sigurno je da je ona postala tamjanica, što je očigledno iznimno važno. Zaključio sam da je ovaj brod bio od iznimne važnosti za svog vlasnika, a možda i za čitavu Republiku.

Naručitelji takvih zavjetnih predmeta, koje mi danas imamo kao neprocjenjive artefakte, bili su vrlo imućni pripadnici visokog dubrovačkog staleža. Zacijelo su svojim nebeskim zaštitnicima predočavali svoje brodove u najtočnijem mogućem obliku. Za to su im trebali umjetnici koji su bili sposobni načiniti tako nešto.

Kako bih objasnio važnost činjenice da su artefakti grada Dubrovnika vjerodostojni izvori informacija o izgledu predmeta, građevina, ljudi, te načinu njihovog odijevanja, moram naglasiti kako su mlade dubrovačke plemiće njihove obitelji, pa i sama Republika, učestalo slali na školovanje u napredne kulturne centre tadašnje Europe. Sveučilišta u Firenci, Veneciji, Napulju ili Genovi bili su centri njihove visoke naobrazbe i mjesto stjecanja kulturnih, političkih i ekonomskih veza. Naobrazba mladih ljudi, pogotovo kasnije kroz 16. stoljeće, bila je od velike važnosti za napredak, ali i za očuvanje Republike. Umjetnici grada Dubrovnika toga vremena bili su doista tehnički crtači ali i fotografi. Važno se prisjetiti kako se tehničko crtanje počinje razvijati tek početkom 17. stoljeća, ali korijen vuče i iz ranijih perioda povijesti. Prvi tehnički crtež bio je tlocrt utvrde na kamenu u Babilonu oko 4 000. pr. Kr. Projiciranje je razvijeno u Italiji u 15. stoljeću, a prvu knjigu na tu temu napisao je Leonardo da Vinci u 16. stoljeću. Tehnički crteži se razlikuju prema izradi, namjeni i prema načinu predočavanja. Prema izradi se razlikuju:

- skica, a to je crtež izrađen prostoručno prema pravilima tehničkog crtanja;
- originalni crtež ili original, crtež izrađen ručno s priborom ili pomoću računala prema standardima tehničkog crtanja;
- preslika ili kopija originala, crtež dobiven preslikavanjem originala na uređajima za preslikavanje.

Fotografija se pojavljuje puno kasnije. Preteča fotografije je tzv. ''camera obscura'' (lat. 'mračna komora' ili 'zamračena prostorija'). A to je kutija (svjetlonepropusna opna bilo kakva oblika) čije unutrašnje plohe ne dopuštaju odraz svjetlosnih zraka (moraju biti obojene crnom mat bojom ili još bolje, prekrivene crnim filcom). Na stijenki kutije izbušena je rup(ic)a. Kroz taj sitan otvor ("mlaznicu svjetla") svjetlosne zrake izvana, ulaze u mračnu komoru i projiciraju sliku motiva pred kamerom po čitavoj unutrašnjosti komore. Ako se u mračnu komoru stavi fotoosjetljiva ploha, tj. list materijala koji je osjetljiv na svjetlo, a koji može biti kemijski (npr. "fotografski film" ili "foto papir") ili digitalni ("senzor"), može se napraviti snimka motiva. "Camera obscura" bila je primjenjivana od strane slikara pejzaža i portretista sve do devetnaestog stoljeća. Najstarija sačuvana fotografija u povijesti je fotografija koju je uslikao Nicéphore Niepce 1826.

Dakle, u 15. stoljeću, umjetnici su radili za naručitelje. U ovom slučaju naručitelji su bili bogati brodovlasnici i za očekivati je kako su zahtijevali najbolje radove kako bi sačuvali spomen na svoje brodove ili ih pak predočili svojim nebeskim zaštitnicima. Slobodan sam ove umjetnike usporediti sa tehničkim crtačima ili sa fotografima. Poznajući tehnike stvaranja umjetničkih djela nastalih u renesansi, pa i kasnije kroz povijest, spomenuo bih kako umjetnik vizualizira objekt koji crta ili ga pretače u skulpturu, rastavljajući ga u geometrijske oblike ili geometrijska tijela. Zatim, dio po dio, kreira kompletnu kompoziciju. Proporcija je bila itekako dobro proučavana prije stvaranja djela. Tek kada je umjetnik, objekt ili kompletan prikaz koji ima pred sobom, predočio u obliku dijelova povezanih u omjerima, počinje stvarati umjetničko djelo. Poziranje je bilo osnovni dio ovakvog stvaranja, a to, drugim riječima znači da je umjetnik uvijek imao objekt pred sobom, u realnom svijetu. Tako je zacijelo bilo i sa brodovima.

Pretpostavljajući da svaki čitač neće biti upućen u bogatstvo, atraktivnost i izvornost umjetnosti Dubrovačke Republike, predočiti ću izvadak iz povijesne arhive, Anali_26_1988_029-065_Fiskovic., ''SKULPTURA U URBANISTIČKOM USAVRŠAVANJU RENESANSNOG DUBROVNIKA''. Znanstveni rad pruža presjek kroz renesansnu umjetnost i arhitekturu Dubrovnika, te sadrži ilustracije umjetnina i građevina.

Inače, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku znanstveni je časopis koji objavljuje radove o različitim temama iz povijesti Dubrovnika i Dubrovačke Republike, a uz njih i radove koji se odnose na povijest susjednih područja (Dalmacija, Boka kotorska, Bosna i Hercegovina), a imaju poveznicu s dubrovačkom povijesti. U časopisu se objavljuju izvorni znanstveni radovi i prikazi objavljenih knjiga i drugih publikacija, a samo izuzetno stručni i pregledni radovi. Anali su referirani u ovim publikacijama: DOAJ, EBSCO Publishing, ERIH, ESCI (Web Of Science), Hrčak – Portal znanstvenih časopisa RH, Hrvatska znanstvena bibliografija, SCOPUS.

Iz ovog djela, citirati ću dijelove koje smatram važnim:

Igor, Fisković,
SKULPTURA U URBANISTIČKOM USAVRŠAVANJU RENESANSNOG DUBROVNIKA,
Izvorni znanstveni članak
UDK 7.0 (497. 13 DUBROVNIK) (091) "13/14
Članak je primljen 27. VITI. 1988
Filozofski fakultet (Odsj. za povij, umj.)
Zagreb, Ul. Đ. Salaja 3,
str. 29., 30.,

SKULPTURA U URBANISTIČKOM USAVRŠAVANJU RENESANSNOG DUBROVNIKA
Saznanja o urbanističkom uređenju starog Dubrovnika kao činiocu jedinstvene umjetničke cjeline ovoga grada su oživljena posljednjih godina radovima na obnovi njegove povijesne jezgre ( M. P r e l o g , Bilješke uz radove na obnovi Dubrovnika. Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 10-11, Zagreb 1985, str. 25-29). Osim što su otkriveni dosad nepoznati spomenici iz vremena utemeljivanja grada, razjašnjen je rast najznačajnijih zgrada, a na mnoga otvorena pitanja utiru se odgovori provjerljivi s više dokaza negoli se raspolagalo u prijašnjim istraživanjima. Neophodno je stoga ta istraživanja dopuniti i pogledom na međuprožimanje vrsta likovnog stvaralaštva s osobitim obzirom na renesansno doba u kojem su takva nastojanja bila vrlo izražena. Cilj je pak ovoga osvrta da ukaže koliko je i kako skulptura služila stilskome usavršavanju ondašnjega lika primorskoga grada, postajući čak pokretač općeg umjetničkog napretka. A u tome valja odmah istaknuti uvjerenje da je specifična politička povijest Dubrovnika, odnosno stalnost njegova društvenog uređenja, uvelike odredila razmjere i sadržaje tog postupka. Sagledavamo ga, dakle, kao tipičnu tekovinu jednog povijesno umjetničkog razdoblja, ali i osobitost kulturnog izraza jedinog dugovjekoga grada-države na tlu južnoslavenskih zemalja.
U prilog tome ide čitav niz spoznaja o vremenu i mjestu postavljanja skulptura ili očitavanje njihovih oblika i značenja, pa je nužno govoriti o tome s više stajališta. A prilazeći raskrivanju opće slike stanja, valja istaknuti početnu spoznaju da je većina kamenih skulptura koje pripadaju plastičnoj opremi stare urbane jezgre, tj. koje se nalaze u otvorenim i javnim prostorima grada, nastala tijekom 15. st. Osim toga, vezana uza žarišta odvijanja gradskog života, većina ih je svjetovnog karaktera ne samo po svojoj uklopljenosti u zdanja takvih namjena, nego i po vlastitim slikovnim porukama u kojima je ovjekovječen duh vremena. Utoliko se i priklanjaju humanističkim običajima sazrelim iz postignuća 14. st., koje je već bilo uspostavilo težnju za oplemenjivanjem zajedničkog nasljeđa i životne sredine s javnim spomenicima. Tada su pak takvi pothvati mahom potjecali od privatnika i bili zastrti specifičnim njihovim nakanama (Budući da su to bili mahom nadgrobni spomenici, udovoljavali su željama za ovjekovječivanjem pojedinaca i utvrđivanjem tragova bivšeg života u ljudskoj sredini. O toj spomeničnoj vrsti posebno je pisala Đ. Petroviću više navrata, uz opsežno služenje arhivskim inače slabo izučavanim izvorima.), ali su u sredini komunalnih uređenja odavno poprimali smisao skupnih poimanja. Kako su naručioci potjecali pretežno iz društvenih grupacija koje su vodile općinu u svim pitanjima, ustalio se običaj da se ta ostvarenja obilježavaju zajedničkim značenjima.
Te grupacije zadojene još medievalnom čežnjom za ljepotom, postaju i unapređivačka snaga umjetničkog djelovanja zasjenjujući sva crkvena ili individualna pokroviteljstva. Javne su interese stavljali u prvi plan usporedo s jačanjem samostalnosti svoje zajednice, pa se sveukupno stvaralaštvo poticajno preplitalo sa životom, a taj život prožimao s likovnim stvaralaštvom da bi u osvitu renesanse to urodilo osobitim vrednovanjem skulpture unutar čitavoga grada (Vidi: C. Fisković, Likovne umjetnosti Dubrovnika, Forum 12/XVIII, Zagreb 1969, str. 833- 844.). Ispravno su shvaćene prednosti koje je ona pružala prvenstveno figurativnom, svojom gotovo magičnom nazočnošću u okružju svakodnevnih ljudskih bavljenja, te joj je osim estetske pripala i uloga tumača idejnih zasada društvenog uređenja i političkih stremljenja. Dosljedno je pratila samopotvrđivanje male države i, otkrivajući sustave njezinih vrijednosnih kriterija, pospješila uključivanje Dubrovnika u zapadnjački svijet modernoga uspona. Ujedno je utvrđivala svijest o značenju vizualne kulture i značaju likovnih medija kao temelja suvremene civilizacije. To se očitava u nizu zadataka rješavanih zalaganjem vodećih umjetnika, radovima kojih je tvrda kamena građa osiguravala postojanost, pa i ispunjenje vjere u vječnost poruka utkanih u povijest na taj način.
Svakako je početkom 15. st. u Dubrovniku zamjetljiv stanoviti pomak u načinima upotrebe, odnosno postavljanja i oblikovanja kipova iz kamena. Dotada su oni mahom pripadali zatvorenim arhitektonskim cjelinama i unatoč utanačenim svojim sadržajima bili više ures pojedinih građevnih sklopova negoli sadržajni činioci javnosti gradskog života i građanskog življenja. Tako se i najpotpuniji skulpturalni ciklus u zidinama franjevačkog samostana po svim svojim svojstvima slabo doticao suvremenih događaja, premda uza svu mističnost redovničkog duha nosi čvrste naznake metaforičnog izražavanja (Usp.: I. Fisković, Srednjovjekovna skulptura franjevačkog samostana, Zbornik Male braće u Dubrovniku, I, Dubrovnik 1985, str. 465-495.). O plastičkoj opremi stolne crkve, nažalost, najmanje je podataka, čak nakon nedavno vođenih arheoloških iskapanja (Prema izložbi J. S t o s i ć a: ’’Novi arheološki nalazi na dubrovačkom području” koju su priredili Gradski Muzeji Dubrovnika povodom održavanja Simpozija Bratskog arheološkog društva 1984. god.), premda su humanistički pisci uočavali i naglašavali zadivljujuće njezino skulpturalno bogatstvo u vremenu koje nas ovdje zanima (Usp.: I. Fisković, Djelo Filipa de Diversisa kao izvor poznavanju umjetnosti i kulture Dubrovnika, Dubrovnik 1-3/1987, str. 232-253. Poznata je k tome opaska milanskog kanonika P. Kazole iz 1494. god. da je dubrovačka katedrala "malena, iako nadbiskupska, jako lijepa — vani ljepša nego iznutra’’( citat iz djela u bilj. 93.) što postaje svojstveno dubrovačkom graditeljstvu.). Stoga se može vjerovati da je bujnost kiparske razrade njezine vanjštine potaknula suvremenike da po svojem ukusu, u skladu s tadašnjim svjetonazorima, počnu iznositi kamene figure na svjetlo dana i prostor trgova ili ulica ponajviše po pročeljima kićenih novogradnji (Usp.: C. Fisković, Prvi poznati dubrovački graditelji, Zagreb 1955, str. 71-84 — iznosi podatke i opažanja o likovnim karakteristikama stambenog graditeljstva iz zreloga srednjeg vijeka.). Podizanje najvelebnijih ipak su vodila državna tijela, pa se sve podvrgavalo iskazivanju rasta njihove moći i slavičnih pobuda samosvijesti strogih vlastodržaca. Iz pisanih ugovora za gradnju i narudžbi za klesarsku opremu čak privatnih palača potvrđuje se osebujni smisao za vanjsku plastičku artikulacija građevina, to više što se podizanje nekih najuglednijih povjeravalo iskusnim kiparima (Vidi: C. Fisković, Naši graditelji i kipari XV i XVI st. u Dubrovniku, Zagreb 1947; isto u čitavoj knjizi, osobito str. 57-70.). Poslovi i zadaci kipara i graditelja, uostalom, jedva se tada međusobno razlikovahu, a srednjovjekovne tradicije u tom su pogledu obilježile dugotrajni razvoj dubrovačkog kiparstva i klesarstva (Usp.: I. Fisković, Kiparstvo XV i XVI stoljeća. Zlatno doba Dubrovnika — izd. MTM 14, Zagreb 1987, str. 125-136.). Odnosilo se to i na pretežni sadržaj u manjem broju sačuvane skulpture, koja zadržava svoju didaktičku namjenu unatoč izražajnom simbolizmu novih korijenja.

*

Dokazuju sve to u najboljem svjetlu kiparski radovi nastali u prvoj četvrtini 15. st., a uvjerljivo pripisani najznačajnijem ondašnjem kiparu Boninu Jakovljevu iz Milana u Dubrovniku (M. Prelog, Dalmatinski opus Bonina iz Milana, Prilozi pov. umjetnosti u Dalmaciji, 13, Split 1961. str. 194-196.). Kao što je poznato, stupivši u službu našega grada, lombardski je umjetnik od 1417. god. sudjelovao na gradnji crkve sv. Vlaha dovršivši joj 1424. god. korska odjeljenja. U međuvremenu, uz ostvareni udio pri podizanju palace za bosanskog velmožu Sandalja Hranića, klesao je nadgrobne ploče s likovima idealiziranih pokojnika, pa i dekorativnu opremu drugih vlasteoskih kuća (Vidi: Enciklopedija likovnih umjetnosti Jugoslavije, 1/1984, str. 156-157, s pregledom literature.). Sva ta njegova djelatnost nagovješćuje profile opće upotrebe likovnog izraza u Dubrovniku koji iz čisto prestižnih razloga prednjači u upošljavanju stranih djelatnika. U nizu odabranih, Bonino je povezivao kiparsku svoju vještinu s graditeljskim znanjima i zasigurno je u tome važno mjesto zauzimalo oblikovanje kora u svetištu gradskog protektora, utoliko više što su isti dijelovi drugih dubrovačkih crkava bili popunjeni skulpturama (Usp.: C. Fisković, Fragments du style roman à Dubrovnik, Archeologia Iugoslavica, 1/ 1954. str. 117-137. Vidi i djela navedena u bilj. 7 i 8.). Budući da je ta građevina nestala s požarom prvih godina 18. st. može se tek nagađati o raskoši njezina romaničkogotičkog lika usred grada. Zacijelo bijaše zasjenila većinu dotadašnjih arhitektonskih cjelina omogućavajući građanima stavljenim pod zaštitu svojeg naslovnika da se smatraju sudionicima napretka duhovnih i likovnih razina djelovanja. A uz druge potvrde umjetničkog razvoja, radi uočavanja tog napretka treba pratiti rad Milanca Bonina na ostalim njegovim djelima.
Među njima za našu je temu najznačajnije oblikovanje vanjskog okvira južnih vrata na crkvi dominikanaca s kipom Krista na vrhu, te lika viteza na javnom spomeniku Orlandu kao postolju za općinsku zastavu sred glavnoga gradskoga trga. Načelno se pak oba ta rada vežu uz temu Spasenja, itekako aktualnu u stoljetnim vjerovanjima primoraca koja su se, eto, zadržala i na pragu 15. st. u osobitim interpretacijama. Prije svega, prevladalo je njeno krajnje simbolično predstavljanje s izoliranim figurama bez natruha ranijeg naturalizma u predočavanju i oblikovanju. Uz strogost nepokretnih tjelesnih stavova i sumarnost klesarske obrade odijela, naime, dominantan se čini smisao predmeta koje oni drže po drevnim ikonografskim naputama. U lijevoj ruci Krista (koji je s desnom prelomljenom najvjerojatnije blagosivao) zatvorena je knjiga kao potvrda ne samo sveobuhvatnosti božanskih odluka i vjerskog nauka, nego i sveukupnosti povijesti i realnosti čovječanstva u koje se tada otvarahu dublja povjerenja (G. Heinz-Mohr, Lessico di iconografia Cristiana, Milano 1982, pag. 201-202.). A u desnici ukočenog oklopnika Orlanda ostao je brončani mač kao tradicionalno sredstvo odluke pa i ratničke odlučnosti, znamen moći i sunca, odnosno autoriteta vlasti i zemaljske pravednosti (J. Hall, Dizionario dei soggetti e dei simboli nell'arte, Milano 1983, pag. 377.), što je sve suglasno općoj ulozi i poruci spomenika. U urbanome prostoru oni postaju upečatljiva znamenja kojima je likovna obrada posve primjerena strogo simboličnim izričajima, premda nije isključivo sa njima uvjetovana...

Sl. 1: Južni portal crkve dominikanaca u Dubrovniku

Izvor: Igor, Fisković, SKULPTURA U URBANISTIČKOM USAVRŠAVANJU RENESANSNOG DUBROVNIKA, Izvorni znanstveni članak UDK 7.0 (497. 13 DUBROVNIK) (091) "13/14 Članak je primljen 27. VITI. 1988 Filozofski fakultet (Odsj. za povij, umj.) Zagreb, Ul. Đ. Salaja 3

Sl. 1a: Orlandov stup

Izvor: iz drugog izvora

str. 38., 40.,

… Općenito se u tadašnjem Dubrovniku lice grada oblikovalo prema ustrojstvu upravljanja, a težnje za njegovom posvemašnjom koherentnošću ispoljile su se na mjestima žarišnih zbivanja. Bio je to u prvome redu općinski trg, drevna "plathea communis”, koja je već preuzela negdašnji značaj prostora oko srednjovjekovnog katedralnog središta ostavljenog po strani s izgradnjom upravnih zgrada između luke i glavnih rezidencijalnih dijelova.( Vidi: M. Prelog , Dubrovnik, Radovi Instituta za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, 1/2, Zagreb 1972, str. 3-4.) Na istočnoj strani tog trga do sredine 15. st. sklopovi Kneževa dvora i općinske Vijećnice povezani su sa zgradom brodogradilišta i trgovačkih skladišta, što je sve činilo životnu osnovu primorskog naselja. Rasporedom samih zdanja razriješio se odnos javnog i privatnog, posebno sakralnog i profanog s naglašavanjem potonjeg u najvećoj skupini okrenutoj luci. A unutrašnje pročelje toga niza oblikovano je po najboljem iskustvu suvremenog arhitektonskog stila uz opsežnu primjenu skulpturalnih dopuna svjetovnog sadržaja u količini i vrsnoći koja nigdje drugdje kod nas nije zabilježena. (Usp.: C. Fisković, Naše urbanističko nasljeđe na Jadranu, Zbornik inženjera i tehničara u Splitu, 1/1958. Vidi i posebno: S. Benić, Tragom zaboravljene dubrovačke Vijećnice, Beritićev zbornik, Dubrovnik 1970.) Iako se u tom pogledu može ustvrditi srodnost s Venecijom, koja ni u neprijateljstvu nije prestajala privlačiti svojim likom građane željne iskazivanja moći i bogatstva u ljepoti stvaranja, učvršćuju se samosvojnosti Dubrovnika. One su više renesansnog karaktera, utoliko što je arhitektura stroža i zatvorenija, a skulptura na njoj klasičnije uokviravana i oblikovana. S time su bitno oplođena i gradograđevna posezanja Dubrovnika povinujući se ranorenesansnim principima s kojima se u dohvaćanju urbanog prostora kao funkcionalne i oblikovne cjeline nisu posve otklanjala srednjovjekovna nasljeđa izražena raznolikošću arhitektonskih članova. Arhaična je po svojoj naravi i prilično izražena sklonost prema dekoraciji, koja odaje srednjovjekovnom ukusu svojstvenu čežnju za vanjskim uljepšavanjem građevina uz svojevrsni strah od praznine ispoljen na većini pročelja. …

Sl. 2: Kapitel Eskulapa s Kneževa dvora

Izvor: Igor, Fisković, SKULPTURA U URBANISTIČKOM USAVRŠAVANJU RENESANSNOG DUBROVNIKA, Izvorni znanstveni članak UDK 7.0 (497. 13 DUBROVNIK) (091) "13/14 Članak je primljen 27. VITI. 1988 Filozofski fakultet (Odsj. za povij, umj.) Zagreb, Ul. Đ. Salaja 3

Sl. 3 a: Kapitel Sudnice iz atrija Kneževa dvora

Izvor: Igor, Fisković, SKULPTURA U URBANISTIČKOM USAVRŠAVANJU RENESANSNOG DUBROVNIKA, Izvorni znanstveni članak UDK 7.0 (497. 13 DUBROVNIK) (091) "13/14 Članak je primljen 27. VITI. 1988 Filozofski fakultet (Odsj. za povij, umj.) Zagreb, Ul. Đ. Salaja 3

Sl. 3 b: Kapitel Sudnice iz atrija Kneževa dvora

Izvor: Igor, Fisković, SKULPTURA U URBANISTIČKOM USAVRŠAVANJU RENESANSNOG DUBROVNIKA, Izvorni znanstveni članak UDK 7.0 (497. 13 DUBROVNIK) (091) "13/14 Članak je primljen 27. VITI. 1988 Filozofski fakultet (Odsj. za povij, umj.) Zagreb, Ul. Đ. Salaja 3

Sl. 4: Mala česma s Divonom na istočnom kraju Place

Izvor: Igor, Fisković, SKULPTURA U URBANISTIČKOM USAVRŠAVANJU RENESANSNOG DUBROVNIKA, Izvorni znanstveni članak UDK 7.0 (497. 13 DUBROVNIK) (091) "13/14 Članak je primljen 27. VITI. 1988 Filozofski fakultet (Odsj. za povij, umj.) Zagreb, Ul. Đ. Salaja 3

Sl. 5: Ulazni prostor u grad s Orlandovim stubcem

Izvor: Igor, Fisković, SKULPTURA U URBANISTIČKOM USAVRŠAVANJU RENESANSNOG DUBROVNIKA, Izvorni znanstveni članak UDK 7.0 (497. 13 DUBROVNIK) (091) "13/14 Članak je primljen 27. VITI. 1988 Filozofski fakultet (Odsj. za povij, umj.) Zagreb, Ul. Đ. Salaja 3

Sl. 6: Velika česma na zapadnoj strani Place

Izvor: Igor, Fisković, SKULPTURA U URBANISTIČKOM USAVRŠAVANJU RENESANSNOG DUBROVNIKA, Izvorni znanstveni članak UDK 7.0 (497. 13 DUBROVNIK) (091) "13/14 Članak je primljen 27. VITI. 1988 Filozofski fakultet (Odsj. za povij, umj.) Zagreb, Ul. Đ. Salaja 3

Dakle, razmatrajući okolnosti u kojoj se srednjovjekovna dubrovačka umjetnost razbuktala, ne vidim niti jednog razloga da svi kipovi u gradu, od kojih sam ovdje predočio samo neke, budu načinjeni savršeno realistično, izgleda poput živih ljudi, izuzetno dobro odmjerenih u svojoj proporciji i omjeru, a da pri tome relikvija navičele, koju sam nazvao maketom, ne bude isto toliko vjerodostojna kopija broda kojeg predstavlja, umanjenog u točno određenom mjerilu.

Kada sam pretpostavio vrstu i namjenu oplate na donjem dijelu trupa, razmotrio sam i oplatu na gornjem dijelu trupa. Na samoj krmi i na pramcu, ova oplata se sužava, a to je karakteristika drvenih platnica. Dakle, poviše bogato ukrašene žuljnice, koja se proteže uzduž sredine trupa, na brodu su postavljene drvene platnice koje su široke oko 1½ stopu, a duge oko 2 koraka. To je otprilike 52cm za 350cm, a to odgovara platnicama kakve su se koristile u početku napredne brodogradnje. Naime, platnice kojima se oblagao trup broda, u početku su bile dosta šire nego što su danas. Platnica od oko 52cm širine bila je lako dobavljiva. Pretpostavljam da su ove bile od hrastovine, kako je navedeno u povijesnoj građi Dubrovnika srednjeg vijeka, a koja se odnosi na druge brodove.

Bogato ukrašenu žuljnicu, u ovom trenutku nisam spreman komentirati. No ona je precizna oznaka dokle seže gaz ovog broda i gdje mu je postavljena glavna paluba, tolda, kako su je zvali stari Dubrovčani, a to će se vidjeti iz isječaka iz originalnog manuskripta iz 1571. godine, koje namjeravam ovdje citirati.

Razmatrajući omjere makete, odmah sam ostao zapanjen. Postavio sam pravokutnik koji predstavlja 1 korak, na više mjesta na maketi. Konstrukcija se pokazala potpuno proporcionalnom, u omjeru, ali ovakav brod nije mi poznat iz originalnih manuskripta koje sam pročitao. Ali ovakvu sam konstrukcije već vidio, a o tome ću nešto kasnije u tekstu.

Naknadno sam primijetio figuru na krmi, kako sjedi na nekakvom postolju. Zaključio sam da je to zasigurno figura čovjeka ili žene, a da je postolje na kojemu sjedi izdanak krmenog jarbola. I naravno, ova figura je u mjerilu makete. To je zasigurno ključ za razumijevanje ovog neprocjenjivog rada.

Napominjem da je ovaj nacrtani predložak preslik artefakta i da nisam naknadno pomaknuo ni najsitniju crticu. Onako kako je preneseno na računalo, tako je i dan danas, a ono što ćete sada vidjeti, upravo je ono što me je ostavilo bez daha.

Na ovoj slici vidljivo je kako je kobilica duga 6 koraka. Pramčana stava proteže se još 3 koraka prema naprijed, što znači za pola kobilice, a visoka je 5 koraka. Kormilo je visoko polovicu kobilice i još polovicu stope. Široko je oko dvije stope, a na njemu su postavljene 4 šarke. Krila tolde, na glavnom rebru, postavljena su 2½ koraka iznad dna kobilice. Pulena na pramcu visoka je 2 koraka. Linija maksimalnog opterećenja je otprilike na visini od 2 koraka od dna kobilice. Krmeni kasar počinje 2½ koraka od početka kobilice, a pramčani kasar je za oko pola koraka ispred prednjeg kraja kobilice. Srednji rukohvat ograde pramčane palube počinje točno u razini visine vrha pramčane stave, a to je na visini od 5 koraka od dna kobilice. Na toj razini je rukohvat prednjeg dijela ograde krmenog kasara, a ograda je visoka točno 4 stope, tako da je greda ograde, koja je postavljena na sredini visine ograde, točno 2 stope od dna ograde i točno 2 stope od vrha ograde. Širinu krmene stele sada ne bih komentirao, trebam usporediti ovaj preslik krme sa preciznim, koji ću načiniti za koji dan, kada dobijem fotografije za točno mjerenje. No, izgleda da je krmena stela pola širine glavne palube, ili nešto uža.

Prema manuskriptu dubrovačkog plemića Nikole Sagrojevića, Sagrija, pramčanu se stavu može lako nacrtati tako da se, na sredini razme tolde, na njezinom najnižem dijelu, povuče okomita crta do dna oplate i onda opiše kružnica sa ishodištem u spomenutoj točki na razmi tolde, a sa obodom na drugom kraju te crte, tj. na dnu oplate, na kobilici. Ta kružnica pomakne se do kraja kobilice, na mjesto gdje počinje pramčana stava i to je oblik, odnosno luk, pramčane statve.

Prema ovom presliku, čiji pogled s krme trebam naknadno provjeriti, tolda je široka 4 koraka, što je 20 stopa. Brod je 1:2,2. Kada sam uzeo pola širine tolde, što je 10 stopa, to nije bilo dostatno za visinu tolde na glavnom rebru. Zatim sam uzeo širinu tolde kakva bi bila prema omjeru 1:2. To je 22 stope, a pola širine je tada 11 stopa. To je odredilo visinu tolde na glavnom rebru. Naravno, kako je pl. Sagri objasnio u svom manuskriptu, gleda se visina na glavnom rebru, a to je razmak između platnice koja je tik uz kobilicu i najviše točka donje plohe platnice palube na najvišoj točki preluka palube. Ova paluba je duga 44 stope. Prema drugih izvorima, siguran sam da okrugli brod ima izražen obluk i preluk tolde, odnosno palube.
Inače, obluk je naziv za uzdužnu zakrivljenost paluba, vidi se na bokocrtu, a ta krivulja proteže se od krme do pramca. Druga krivulja palube je preluk, a to je naziv za poprečnu zakrivljenost palube, te se ta krivulja proteže od jednog do drugog boka palube. Vidljiva je na poprečnim presjecima broda.

Glavni, prednji jarbol, je postavljen na mjestu gdje se susreću treća sedmina dužine tolde gledano od strane pramca i četvrta sedmina dužine tolde gledano s krme. Taj jarbol je malo pomaknut prema krmi. Inače, pl. Sagri savjetuje da treba glavni jarbol, kada se radi o trojarbolnoj navi, namjestiti tako da bude na mjestu gdje se susreću četvrta sedmina dužine tolde, gledano sa strane pramca i treća sedmina dužine tolde gledano s krme. Ali, kako sam naveo, to je za trojarbolnu navu, a mi očito imamo dvojarbolnu.

Postoji, uz manuskript pl. Sagrija, iz 1571. godine, još jedan manuskript, koji je napisan oko 150 godina ranije. To je manuskript Mihaela od Rodosa, iz 1434. godine. Mihael opisuje izradu dvojarbolne koke, te navodi točno mjesto na kojemu treba biti postavljen prednji, glavni jarbol. Navodi kako toldu treba podijeliti na sedam sedmina, te prednji, glavni jarbol postaviti na mjesto gdje se susreću treća sedmina, gledano od strane pramca, te četvta sedmina, gledano od strane krme.

Dakle, očito da je ovdje, u manuskriptima, definirano mjesto na kojemu treba postaviti glavni jarbol trojarbolne nave, prema pl. Sagriju, te dvojarbolne koke, prema Mihaelu.

Imamo li ovdje, na maketi koke izrađenoj u obliku navičele, definirano mjesto na kojemu je bio postavljen glavni jarbol dvojarbolne koke? Valja proučiti i usporediti još nalaza.

Prema pl. Sagriju, lako je izračunati nosivost ovog broda.
Dužina tolde: 44 stope.
Širina tolde: 20 stopa.
Visina: 11 stopa.
Te tri vrijednosti se međusobno pomnože: 44*20*11=9680.
Sada se uzme 2/3 od toga broja, a to je 6453.
Od tog broja se oduzme 3 to 10%, ''…prema tome hoće li brod biti više ili manje presječen po većem dnu i gavunu ili po manjem…'' . Iz ovih riječi pl. Sagrija, da se zaključiti da su postojali brodovi koji su imali jednake dužine, širine i visine, ali su imali različiti kapacitet skladišnog prostora, gavuna, kako su ga zvali stari Dubrovčani. Ovo je iznimno važna rečenica. Također je važno primijetiti da na našoj maketi visina nije polovica širine, već je viša, a to odudara od ostalih manuskripta koji opisuju konstrukciju brodova iz ovog povijesnog perioda. O tome ću reći više odmah nakon ovog izračuna.
Pošto vidim da je gavun ovog broda uži nego gavun broda kojega opisuje pl. Sagri u svom primjeru za računanje obujma broda, oduzeti ću 10%.
To je 6453-10%=5807.
Odbacimo posljednju znamenku sa desne strane…
I ostane nam 580.
Ovo znači da je nosivost ovoga broda 580 salmi, a iz pouzdanih izvora znamo, kako je i znanstveno potvrđeno, da su 1 dubrovačka kola u stvari 7 salmi.
Dakle, nosivost ovoga broda je
580 /7= 82 kola. (Točnije, to je 82,857 kola.)

Imamo navu nosivosti nešto manje od 100 kola. Nedvojbeno je dubrovačka. Ima odrezanu krmu i postavljeno zrcalo krme. Ispod vodene linije pokrivena je olovnim limovima. Ima dva jarbola i pripada povijesnom razdoblju prve polovica 15. stoljeća.

Ima dva osnovna sidra, veće i manje, te još dva ili tri manja. Ima dužinu usta prema starim običajima, a to znači 110 koraka, ili manju. Posadu čini 15 ljudi, prema pravilu starih vremena kada na svakih 100 kola nosivosti ide 15 ljudi. Od toga su 1/3 momci, a ostali su: patrun i drugih šest ili sedam časnika na krmi, to jest nokijer, njegov drug, nobil, pisar, trpezar i brijač. Na pramcu su 4 časnika: penes, paron, marangun i kalafat. Nokijerov drug i pilot često su bili izostavljeni iz posade. Nava je imala 2 topa na krmi, što odgovara propisu da na svakih 100 kola nosivosti ide po 2 topa, uz posadu topa na svakoga. Nava je vjerojatno plovila prema istoku, jer kada bi plovila na zapad, imala bi 4 topa na 100 kola nosivosti, a samo 1 top kada bi plovila po zaljevu, tj. po Jadranskom moru kako su ga zvali Mlečani.

Usta ili ustav, prema zapisu pl. Sagrija je debeli sidreni konopac (sidreni kabela, paripina). Najdeblji je konopac na brodu i prema njemu se računaju svi ostali konopci. Pl. Sagri daje formulu kako ga izračunati prema karakteristikama broda. O tome ću kasnije.

Na navičeli, važan detalj je da je krmena statva prekrivena olovnim limovima, te se tako ona ne vidi na maketi, a očigledno, zrcalo krme završava razom stražnjeg ruba krmene statve, te ona ne strši iza zrcala krme. Meni je osobno takva konstrukcija zrcala krme nepoznata.

Brod nema vodoravno ravno dno kakvo bi se očekivalo, već se dno, donji dio rebra, odmah, na izlasku iz kobilice, uspinje. Za ovaj povijesni period karakteristično je da brodovi, opisani u različitim manuskriptima, imaju vodoravno ravno dno. Ono je obično 1/3 širine tolde, ali na pojedinim rekonstrukcijama Venecijanskih brodova je čak 1/2 širine tolde.

Kako su priznate i znanstveno potvrđene srednjovjekovne mjere za dužinu, koje su se u srednjem vijeku koristile u Dubrovniku, tako su priznate i znanstveno potvrđene srednjovjekovne mjere za težinu:

- kola, koja čine 7 salmi, a ona su 1991,5l zapremine;
- salma, koju čini 3 kantara, zapremina joj je 284,5l;
- tomin, koji je 55,3l zapremine;
- bačva, koju čini 8 barila, a zapremina joj je 523l;
- kantar, težine 89kg;
- rotol, koji je 0,89kg;
- libra, 0,36kg;
- baril, koji je 6 vjedra ili 75 vrčeva, zapremine 64l;
- vjedro, 10,7l;
- vrč, koji je 0,85l;
- star, 9,1l.

Pl. Sagri se u svom rukopisu žali kako njegovi sunarodnjaci, Dubrovčani, ne grade brodove, ili barem ne sve, prema pravilu proporcije i omjera kojega on smatra idealnim, a po kojemu grade Genovljani, Baski i Portugalci. To pravilo je 1:3 navis rotonda konstrukcija broda, gdje je visina pola širine. Nadalje, spominje kako ponekad brodovi sa jednakom dužinom, širinom i visinom mogu imati različiti kapacitet skladišnog prostora, odnosno gavuna. Naravno, tu spominje različite tipove brodova, ali ako to povežemo sa primjedbom da Dubrovčani ne grade po pravilu poviše spomenutom, da se zaključiti da i brodovi istog tipa i iste dužine, širine i visine variraju u kapacitetu, a izričito spominje i ''veće ili manje dno'' što znači da im rebro varira u širinu donjeg dijela.

Navičela, nava, dvojarbolna koka 15. stoljeća, je izuzetan primjer kada je brod viši nego što bi trebao biti prema zapisanim pravilima.

Sada ću priložiti citate iz originalnih manuskripta 15. i 16. stoljeća, kako bih neke navode potvrdio, a neke karakteristike ove nave označio kao drugačijima od opisanih brodova. Priložiti ću citate manuskripta ''il chartigatore di nichollÒ Sagri marinaro raguseo'', rukopis Dubrovčanina pl. Nikole Sagrojevića, Sagrija, pomorca, napisanog 1571. godine. ''Nikola Sagri dubrovački je pomorac i pomorski pisac, rođen na Šipanu oko 1538. godine. Dva su tiskana djela o problematici plime i oseke dobro poznata u stručnoj javnosti jer su prema Sagrijevoj želji, izraženoj u oporuci 1571. godine, posmrtno objavljena u Veneciji. Treće Sagrijevo djelo Il Chartigatore, u značenju pomorca koji koristi karte i nautičke instrumente, spominje 1602. godine Bartolomeo de Crescentio u knjizi Nautica mediterranea, u kojoj opisuje Sagrijev postupak računanja obujma broda.…''.

Manuskript je u potpunosti objavljen i preveden u djelu
'' Kartoznanac Nikole Sagrija, dubrovačkog pomorca''
urednici / editori
Irena Radić Rossi
Damir Salopek
recenzenti / referee
Mithad Kozličić
Vinko Kovačić


Potom ću priložit citate iz originalnog manuskripta ''the Michael of Rhodes Manuscript'', originalni zapis iz 1434. godine u kojemu Michael, među ostalim stvarima o kojima piše, objašnjava konstruktivne karakteristike Nave Quadra tipa broda. Važno je primijetiti da se manuskript pl. Sagrija i manuskript Michael-a upotpunjuju. No, naša nava odudara od opisanih karakteristika. To bi bilo okarakterizirano kao ''nepostojeći brod'', ili kao ''navičela, relikvija koja ne prikazuje točan omjer elemenata broda'', kada ne bi postojala još jedna maketa iz srednjeg vijeka. O tome ću pisati nakon iznošenja izvadaka iz ovih manuskripta.

Dakle, drugi manuskript je u potpunosti objavljen u djelu
''Book of Michael of Rhodes : A Fifteenth-Century Maritime Manuscript'', volume 1, 2 and 3.
by Michael of Rhodes (Author),
Pamela O. Long (Editor),
David McGee (Editor),
Alan M. Stahl (Editor)

Sada ću se baviti samo konstrukcijom trupa. Barke, jarboli, katarke, oputa, jedra, sidra, oružje i posada dolaze kasnije.

Slijede citati iz manuskripta '' il chartigatore di nichollÒ Sagri marinaro raguseo'':



Prvi osvrt, 2.1.2024.. Završetak prvog dijela.
Zoran Pavlović, MarisStella Ltd