MARISSTELLA Kitovi jedrenjaka

Bark (barque ili Barc), je tip broda s tri ili više jarbola s prednjim jarbolom opremljenim četvrtastim jedrima, a krmenim jarbolom opremljenim sošnim i vršnim jedrom. Riječ bark proizlazi iz latinskog barca, što proizlazi iz španjolskog ili talijanskog, ili pak iz keltske riječi "barc" ili grčke "baris", a označava vrstu egipatskog broda. Snast trojarbolnog barka: Pri kraju 18. stoljeća, pojam bark (ponekad pisan barque) počeo se odnositi na bilo koji jedrenjak s posadom s određenom vrstom jedara koji se sastoji od tri (ili više) jarbola, koji na prednjim jarbolima razvijaju četvrtasta jedra, a na krmenom jarbolu sošno i vršno jedro. Bark je teretni brod sredine 19. stoljeća, najbliži navi, ali ga upravlja malobrojnija posada. Prednost ovakve snasti bila je da je bilo potrebno manje posade nego što je bilo potrebno kod nave ili brika, kao što je imala manje četvrtastih jedara, što je činilo jeftinijom. S druge strane, tako opremljen brod zadržao se za obuku pomoraca, sa manje posade i većim brojem putnika, a s time i većim brojem obučavanih pomoraca. Još jedna prednost je bila ta što je bark brži od škune ili barkantina, te lakše ide uz vjetar od nave i lakši je od nje za rukovanje. Dok je nava najbrža, a četiri ili pet jarbolne škune dobro idu uz vjetar, bark je često bio najbolji izbor jer je bio najbolja kombinacija to dvoje. Većina prekooceanskih jedrenjaka su četverojarbolni barkovi, njihova se snast smatrala najučinkovitijom zbog jednostavnosti rukovanja, malobrojne posade, brzinom i lakom plovidbom uz vjetar. Obično je glavni jarbol bio najviši. Četverojarbolni bark mogao se upravljati s iznenađujuće malobrojnom posadom (najmanje deset mornara), dok je uobičajena posada oko trideset. Gotovo polovica njih mogli su biti vježbenici. Povijest barka Stefano : Prošlost riječkog barka Stefano usko je povezana s ogrankom obitelji Bačić iz Dubrovnika. Kad je Nikola Bačić, trgovac žitom i brodovlasnik, iz Dubrovnika došao u Rijeku 1865. godine, započela je povijest riječkog ogranka te obitelji. Nikola Bačić je imao u svom vlasništvu više jedrenjaka duge plovidbe od kojih su prevladavali barkovi, i to Caterina V., Giuseppina Francesca, Giovanna Maria, Due cognati, Nouva fama, Eugenio, Due cognate, Vincenza, Risorto, Antal i Stefano. Njegov sin Stefano Bačić, mladi kapetan duge plovidbe, upravljao je jedrenjacima Vincenza i Stefano. Bark Stefano je po njemu i dobio ime. Na žalost, Stefano Bačić je mlad umro, u 24. godini. Pokopan je u Rijeci. Bark Stefano sagrađen je 1873. godine u Rijeci u brodogradilištu brače Brazzoduro. Tijekom 1875. godine bark Stefano uputio se na plovidbu prema Australiji. Bilo mu je to treće putovanje, tijekom kojega se dogodio brodolom kod rta Cloates na obali Australije 27. listopada 1875. Brod je putovao iz Cardiffa prema Hong Kongu. Od preko 20 članova posade na kraju su preživjela samo dvojica, kadet Miho Bačić i mornar Ivan Jurić. Miho Bačić je bio nećak brodovlasnika Nikole Bačića. Nakon povratka u domovinu tijekom 1876. godine preživjeli članovi posade prepričali su događanja o brodu Stefano dubrovačkom dominikancu Stefanu Skurli. Osim toga, Miho Bačić je još 16. svibnja 1876. uputio pismo rodbini u Dubrovnik gdje je opisao nesretnu sudbinu svojih drugova na brodu Stefano i šest mjeseci života među australskim Aboriginima.

Galijun je ratni i trgovački brod na jedra iz 16. i 17. st., prijelazni tip između galijace (galeasa) i linijskog broda. Nastao je iz potrebe duge plovidbe kad galijaca – kao prelazni tip od brodova na vesla k brodovima na jedra – više nije bila pogodna za plovidbu u daleke prekomorske krajeve. Oko sredine 15. st. galijun je nakon karake najbolji brod, visokih bokova, nešto dulji i brži od nave. Pramac mu je imao dugo rilo i podsjećao na veliku galiju, pa mu odatle i potječe ime. Bilo je galijuna sa pramcem «a caracca». Takav se pramac u obliku karake održao na nekim brodovima do 1590. g.. Imao je obično dvije palube, uglastu i odsječenu krmu, koja se svršavala visokim kasarom na dva ili tri kata. Obodnica ja bila najniža ispred velikog jarbola, a na pramcu iza pramčanog jarbola dizao se pravilan četverokutni kaštel. Kaštel i rilo glavne su karakteristike galijuna. Na vrhu rila, u visini glavne palube, nalazila se pulena, zvir. Prvi galijuni 16. st. bili su prvenstveno ratni brodovi. Veliki je galijun na početku 17. st. imao tri ili četiri jarbola i kosnik. Pod kosnikom se razapinjala posrtnjača. Pramčani je jarbol bio visok ¾ dužine vodene linije i nosio tri križna jedra. Glavni je jarbol bio visok koliko je bila duga vodena linija. Na njemu su također bila razapeta tri križna jedra. Na sredini kasara stajao je krmeni, šturi jarbol, visok kao polovica glavnog jarbola, a nosio je latinsko jedro. Iza njega se ponekad nalazio i četvrti, šturi jarbol, posve nizak, usađen po prilici povrh krmila. Na njemu je također bilo latinsko jedro. Na svakom jarbolu bio je po jedan koš. Manji su galijuni imali isti oblik kao i veliki, razlikovali su se samo veličinom i brojem jarbola i jedara. Imali su tri jarbola. Na prednjem jarbolu razapinjala su se dva križna jedra, kao i na glavnom jarbolu, dok se na krmenom jarbolu razapinjalo latinsko jedro. Po jedan koš nalazio se na prednjem i glavnom jarbolu. Oko sredine 16. st. galijuni postaju pravi ratni brodovi, a na početku 17. st. naziv galijun sinonim je linijskog broda. Trgovački galijuni upotrebljavali su se za dugu plovidbu u novootkrivene prekomorske krajeve. Najčuveniji su španjolski i dubrovački galijuni za prijevoz srebra iz Perua i Meksika. Oni su plovili u skupinama, flotama, odakle i potječe ime flota. U to doba galijuni su bili veći od karavela a manji od dubrovačkih karaka. Imali su 200-500 t. Dubrovački galijuni, nešto drugačijih konstruktivnih karakteristika od drugih galijuna toga vremena i velike i prostrane dubrovačke karake nazivaju se argosies, a naziv im potječe od ragusies, pridjev od Raguse. Koliko su bili cijenjeni ti dubrovački brodovi najbolje govori to što su Englezi za njih načinili svoj književni izraz – argosy. Kobilica i statve izrađene su od punog orahovog drva, kao i svi elementi na palubi i bokovima. Jedra su vezena na tkanini. Konstruktivni elementi rezani su laserom.

Karaka je dobila ime najvjerojatnije prema arapskoj riječi karraka, a znači laki brod. (carrack, carraque, kraeck, carraca). To je veliki jedrenjak u upotrebi od 14. do 17. stoljeća, namijenjen za prijevoz tereta. Karake su se pojavile u Veneciji u početku 14. stoljeća, ali su se gotovo u isto vrijeme počele graditi u Dubrovniku kao najveći teretni brodovi na Jadranu. U 15. stoljeću karake su se iz Jadrana proširile Sredozemnim morem, a potkraj 15. stoljeća i Atlantskim oceanom. Tada su ih gradili Španjolci, Portugalci, Francuzi i Holanđani. U 16. stoljeću dubrovačke karake idu među najveće brodove na svijetu i plove do Engleske. Velike i prostrane karake nazivaju se argosies, a naziv im potječe od ragusies, pridjev od Raguse. Koliko su bile cijenjene dubrovačke karake najbolji je dokaz to što su Englezi po njima načinili svoj književni izraz za takve brodove – argosy. Kobilica i statve izrađene su od punog orahovog drva, kao i svi elementi na palubi i bokovima. Jedra su vezena na tkanini. Konstruktivni elementi rezani su laserom.

Koka je ratni i trgovački jedrenjak Sjevernog, Sredozemnog i Jadranskog mora s jednim velikim glavnim i dva mala pomoćna jarbola, čija je glavna karakteristika visok i uzak pramčani kaštel sa približno vodoravnom trokutnom palubom. Jedna od karakteristika ovog broda su bočni otvori za ukrcaj konja i stoke jer joj je osnovna namjena prijevoz vojske. Prvi put se spominje u 11. stoljeću, a u Sredozemlje prelazi u 13. stoljeću. Ti su brodovi u početku bili neosvojivi zbog nepristupačnog kaštela. Uz koke često su plovile i karavele, nave i karake. Ovo je maketa sa potpuno uređenim interijerom, skladišnjim prostorom, štalom i kabinama, što je čini izuzetno lijepom i zanimljivom. Kobilica i statve izrađene su od punog orahovog drva, kao i svi elementi potpalublja i palube. U kitu je 9 ploča rezanih laserom. Jedra su vezena na tkanini. Maketa je namijenjena iskusnijim maketarima koji rade iz kita. U ovoj maketi će te uistinu uživati.

Pelig je obalni teretni jedrenjak sa dva jarbola čiji trup sliči trabakulu, oblih bokova i oblog dna s kobilicom. Dužina mu iznosi od 11 do 27, širina do 6, a visina do 2,5 metra. Nosivost mu je od 20 do 100 tona. U kasnijoj fazi razvoja ima zašiljen pramac i odsječenu krmu kao kod logera. Od trabakula se razlikuje, kako jedrenjacima i dolikuje, po jedrilju. Naime, na krmenom jarbolu razvija se sošno jedro s gornjačom, a ne oglavno jedro kao kod trabakula. U završnoj fazi razvoja, kod pojedinih peliga, na vrhovima jarbola razvije se po jedno križno jedro. Kobilica i statve izrađene su od punog orahovog drva, kao i svi elementi na palubi i bokovima. Jedra su vezena na tkanini. Konstruktivni elementi rezani su laserom.

Trabakul, trabakuo i trabakula različiti su nazivi za isti brod ustaljeni u talijanskom i hrvatskom puku. To je mali dvojarbolni karakteristični jedrenjak namijenjen obalnoj plovidbi na Jadranu koji je rijetko izlazio izvan Otranta. Sam naziv Pellegrini mu izvodi od arapske riječi tabaquah, krov. Dug je do 30m, širok do 6m, a s teretom gazi do 2m. Nosivost mu je od 60 do 200 tona. Nedvojbeni je potomak navis rotunda, antičkih okruglih brodova, namijenjen isključivo prijevozu trgovačke robe. Jednostavno opremanje, održavanje i upravljanje bili su razlozi njegove široke uporabe. Ovo je maketa sa potpuno uređenim interijerom, skladišnjim prostorom i kabinama, što je čini izuzetno lijepom i zanimljivom. Kobilica i statve izrađene su od punog orahovog drva, kao i svi elementi potpalublja i palube. Jedra su vezena na tkanini. U kitu je 12 ploča rezanih laserom. Tu su i sve potrebne letvice i ostali materijal...Maketa je namijenjena iskusnijim maketarima koji rade iz kita. U ovoj maketi će te uistinu uživati.

Bracera je hrvatski teretni jedrenjak čiji trup je dug između 15 i 17 metara, a pojavljuje se već u XVI stoljeću kao logički slijed evolucije okruglog broda, navis rotunda, antičkog teretnog broda. Još su se u XV stoljeću neki tipovi brodova s Brača razlikovali od sličnih brodova na Jadranu i nosili naziv tipa i oznake bračana ili bracana. U XVI stoljeću postojala je na Jadranu uz bragagnu iz Chioggie i bračka braganja. Prvu su naši ribari zvali ćozota, a drugu su talijanski ribari iz Chioggie i Venecije zvali brazzera, odakle je poteklo današnje ime bracera. Ona nema uvijek iste , prepoznatljive građevne karakteristike i usko određenu namjenu i nije točno definirana kao novija bracera iz XVIII stoljeća. Termin bracera susreće se od Kotora duž cijele istočne obale Jadrana, preko lagune Venecije sve do Ancone. Prva pisana vijest o takvom brodu hrvatskog Jadrana potječe iz mletačkih izvora, braziera, 1556. godine, a iz prvog hrvatskog izvora doznajemo da je nosila sličan naziv, bracijera, 1878. godine. Nema čvrstih izvora o porijeklu njenog imena. Istraživači su dolazili do različitih zaključaka. Jedni su smatrali da joj ime potječe od otoka Brača gdje je navodno i nastala, a drugi da je ime dobila po porivnom sustavu, odnosno veslanju, od brachium, braccia, mišići ruku. Treći su smatrali da je ime dobila prema svrsi manjih jedrenjaka kao što su galera, speronera, manzera itd. Ovo je maketa sa potpuno uređenim interijerom, skladišnjim prostorom i kabinama, što je čini izuzetno lijepom i zanimljivom. Kobilica i statve izrađene su od punog orahovog drva, kao i svi elementi potpalublja i palube. Jedra su vezena na tkanini. U kitu je 11 ploča rezanih laserom.Tu su i sve potrebne letvice i ostali materijal...Maketa je namijenjena iskusnijim maketarima koji rade iz kita. U ovoj maketi će te uistinu uživati.

Štilac je brod novijeg doba, točnije 19. stoljeća, rado prihvaćen od velikog broja kalafata i armatura. Građen je duž cijele obale istočnoga Jadrana za prijevoz najraznovrsnije robe povezujući otoke s obalom. Da bi se ovaj dizajn jednostavno objasnio i predočio, u primorskom puku ustalio se je izraz kako je određena barka - dobro štelana. Krma i jedrilje preuzeti su od bracere, a pramac od logera. Dužina mu je od dvanaest do dvadeset metara. Štilac plovi još i danas , naravno motoriziran i bez jedrilja, a koristi se za prijevoz putnika i kao salbunjer, za vađenje i prijevoz morskog pijeska. Kobilica i statve izrađene su od punog orahovog drva, kao i svi elementi na palubi i bokovima. Jedra su vezena na tkanini. Konstruktivni elementi rezani su laserom.

Gajeta je drveni brod koji je prije služio za ribarenje, a danas služi u glavnom za prijevoz tereta. Na hrvatskom priobalju jako puno se koristi u zadarskoj, šibenskoj i splitskoj okolici, a plovi duž cijele istočne obale Jadrana, od Kotora do Venecije. Dužina joj je do 12 , a širina do 4 metra. Već u 16. stoljeću nazire se njen prepoznatljiv oblik. Naziv gajeta pojavljuje se tek u 17. stoljeću. Karakterističnost brodice potječe iz dalekih vremena neretljanskih i omiških gusarskih brodova, iz vremena hrvatskih sagena, brodova kralja Tomislava, koji su najvjerojatnije imali slične konture, zaobljenu krmu i pramac. To je maleni i brzi brod velikih manevarskih sposobnosti. Pogonsko sredstvo gajete su u glavnom vesla, ali ne rijetko gajete imaju i jarbol na kojemu se razapinje latinsko jedro. Vrlo rijetke su bile gajete, u glavnom one novijeg datuma gradnje, opremljene sa dodatnim letnim jedrom (flokom) ili pak oglavnim jedrom. Gajete plove i danas, opremljene pogonskim motorom. Konstruktivni elementi rezani su laserom, a dijelovi koji ostaju neobojeni su od orahovog drva. Jedro je vezeno na tkanini. Konstruktivni elementi rezani su laserom.

lagan drveni čamac, prikladan za sportsko ribarenje i jedrenje. Upotrebljava se duž čitave Hrvatske obale. Prema dužini razlikuju se male i velike pasare. Male pasare su, do 4,8m dužine, otvorene po cijeloj dužini, a velike pasare su, 5-6m dužine, na prednjoj trećini pokrivene palubom. Ponekad imaju grotlo s poklopcem za silazak u pramčani prostor. Svrstavaju se u red barki srednje veličine. U odnosu na druge barke razlikuje se ravno odsječenom krmom koja završava tzv. zrcalom. Male su pasare često preuzimale ulogu kaića kojima su se opremali veći jedrenjaci. Konstruktivni elementi rezani su laserom, a dijelovi koji ostaju neobojeni su od orahovog drva.

Teretna i ribarska brodica otoka Visa. Gajeta falkuša dizajnirana je prema potrebama komiških ribara koji su stoljećima plovili na 42 milje udaljenu Palagružu, ribom bogatim područjem i tamo dominirali. Natovareni solju za soljenjem ulova, ribarskim alatom i drugim teretom odlazili su danju koristeći se maestralom, sjeverozapadnim vjetrom, a vraćali se navečer i noću, ploveći uz južni vjetar jugo. Takav način plovidbe zahtijevao je dvije vrste brodice, teretnu i ribarsku, a falkuša je upravo tako napravljena. Dok su plovili ka odredištu, ili se s njega vračali, gajeta falkuša imala je postavljene folke (bočnu nadgradnju) i razvijen jarbol i kosnik sa jedrima. Na odredištu su folke, jarbol, kosnik i jedra ostavljali na žalu da im ne smetaju prilikom manipuliranja sa mrežama i drugim ribarskim priborom. Pri povratku solili su ulov ne gubeći vrijeme. Gajeta falkuša načinjena je tako da je peteročlana posada sa lakoćom može izvući na žalo obale na mjestima gdje nema sigurne luke. Ovo je maketa na kojoj su kobilica, statve i svi elementi na bokovima i palubi izrađeni od punog orahovog drva. Jedra su vezena na tkanini. Konstruktivni elementi rezani su laserom.

Stanovnici otoka Korčule leut nazivaju trata, trakta ili trajta, a za njega postoje još i nazivi barka, lađa, vlahinja, brod i gajeta. Najveća je jadranska barka koja doseže dužinu i do dvanaestak metara, čija je nosivosti do desetak tona. Konstruktivne i namjenske sličnosti s gajetom su tolike, da ga je ponekad od nje vrlo teško razlikovati. Leut se kod nas prvi put spominje u Trogirskim spisima 1617. godine, a do danas se razvio u nekoliko osnovnih oblika, među kojima su najosebujniji korčulanski, betinski i zadarski leuti. Leut se pri plovidbi više oslanja na jedro nego na vesla, pa je opremljen jarbolom na kojemu se razapinje latinsko jedro. Trajta je brodica koja je nedvojbeno leut korčulanske gradnje, ali koja ima i nešto od konstrukcijskih karakteristika gajete. Naziv joj potječe od naziva mreže koja se takvom brodicom vukla. Naime to je vrsta mreže potegače koja se na Korčuli, Smokvici, Lumbardi i Pelješcu naziva trajta, a znači vuči, povlačiti. Dolazi izravno iz latinske riječi tracta, što je ženski rod prošlog pasivnog pridjeva od glagola trahere (vuči). Tako se naziva i skupina ljudi koja s takvom mrežom ribari. Trajta, ribarska brodica, po prvi se put spominje kao trakta 1734. godine na Mljetu i 1742. godine u Stonu. Trajta se danas, na žalost, više ne koristi. Kobilica i statve izrađene su od punog orahovog drva, kao i svi elementi na palubi i bokovima. Jedro je vezeno na tkanini. Konstruktivni elementi rezani su laserom.

Ilirski ratni brod. Liburna je ratni brod na vesla koji se upotrebljavao od 8. do 1. stoljeća prije Krista. Ime je dobio po Liburnima, jer su oni prvi sagradili takav brod, koji se odlikovao okretnošću i velikom brzinom. Istakle su se dobrim manevarskim svojstvima u bitki kod Akcija (31.g.pK), pa su ih Rimljani preuzeli kao najbolje ratne brodove. Ime im je doskora postalo toliko poznato da je kroz nekoliko stoljeća naziv liburna postao širom čitave Evrope sinonim za ratni brod. Stoga kasnije bireme i trireme, iako ih mnogi pisci nazivaju liburnama, treba razlikovati od pravih liburna. Ovo je maketa na kojoj su svi elementi na bokovima i palubi izrađeni od punog orahovog drva. Jedra su vezena na tkanini. Konstruktivni elementi rezani su laserom.

Sveti Jerolim je hvarska galija šesnaestog stoljeća koja je sudjelovala u bitci kod Lepanta pod Mletačkom zastavom. Njena dužina bila je oko pedeset metara, a na svakom je boku imala po dvadeset i tri vesla. Bateriju je činilo pet topova smještenih na pramcu. Ovo je maketa na kojoj su kobilica, statve i svi elementi na bokovima i palubi izrađeni od punog orahovog drva. Jedra su vezena na tkanini. Konstruktivni elementi rezani su laserom.

Dubrovačka galija bila je sastavni dio dubrovačke ratne flote koja je u XVII i XVIII stoljeću brojila tek nekoliko ratnih brodova manje veličine, njih najviše do deset, a bila je oformljena isključivo zbog učestalih gusarskih uznemiravanja i pljačkanja podanika i trgovačkih brodova u tom vremenu. Brodovi su bili Stacionirani u Dubrovniku i Malome Stonu. Ovaj tip broda imali su i ostali hrvatski primorski centri uzduž istočne jadranske obale: Kotor, Omiš, Senj i drugi. Dubrovačka galija bila je pokretana snagom vjetra kao i mišićima veslača, galiota, koji su ujedno i mornari i vojnici, prema momentalnoj potrebi, ali i prestupnici osuđeni na kaznu veslanja na državnim brodovima. Karakteristika im je bila okretnost i brzina, a koristile su se u vojne, policijske i carinske svrhe, za kurirsku službu, kao i za prijevoz diplomatskih predstavnika i viših državnih službenika. Prevozila je i robu na račun države. Ovo je maketa na kojoj su kobilica, statve i svi elementi na bokovima i palubi izrađeni od punog orahovog drva. Jedra su vezena na tkanini. Konstruktivni elementi rezani su laserom.

Ovakve Liburne korištene u svrhu trgovanja i ratovanja radile su se između današnjih gradova Zadra i Rijeke, te u Novilari na drugoj strani Jadranskog mora. Na njima su njihovi graditelji plovili cijelim Jadranskim morem još 700g. prije Krista. Povjesničari su rekonstruirali ovu vrstu broda slijedeći uklesani prikaz pomorskog boja na stijeni nadgrobnog spomenika iz Novilare kod Pesara, skulpturi iz mikenskog doba. Prikazana je bitka Novilara i Liburna koji su koristili identične brodove. Ovo je model jednog takvog kojemu je rostrum služio za nasukavanje na žalo obale, ali i za probijanje trupa drugih brodova u boju, što se jasno vidi na prikazu. Na prikazu se jasno vidi da je na krmi imao kormilo privezano konopom što je i povijesno potvrđeno, a čija se uporaba potvrđuje tek u XV. st. Jedro je vezeno na tkanini. Konstruktivni elementi rezani su laserom.

O poznatom brodu Kristofora Kolumba Santa Maria nije potrebno ništa posebno reći. Model je detaljno obrađen. Prema obuhvaćenim tehnikama izrade, ova maketa je namijenjena svim maketarima, od početnika do eksperta, a kako će biti napravljena ovisi isključivo o maketarevoj stručnosti i želji … Jedra su vezena na tkanini. Konstruktivni elementi rezani su laserom. Priložen je sav potreban materijal ...

Ovo je 'Početnički Komplet: 3. Stupanj' , tečaj u kojemu je predočeno cjelovito znanje svega što jedan maketar treba znati o izradi trupa, palube, elemenata i jedara makete uz temeljit uvod u tekelažu. Sve je opširno tekstualno objašnjeno i prikazano na preko 450 stranica uglavnom preglednih i jasnih ilustracija. Cjelokupno stečeno znanje odmah se primjenjuje u praksi pri izradi makete …

Maketari, ovaj tečaj je poželjno proći !

Nastavak škole maketarstva nakon izrade monotip optimista. Savladat će te jednostavan rad sa letvicama za oblaganje. Nakon izrade ove makete sposobni ste izraditi jednu od slijedećih maketa. Konstruktivni elementi rezani su laserom.

Idealan nastavak škole maketiranja na sve što ste naučili prilikom izrade neretvanske trupe. Savladat će te izradu jednostavnog jedra i postavljanje kormila. Konstruktivni elementi rezani su laserom.

Idealan početak za svakog tko će se ozbiljnije baviti brodomaketarstvom. Na ovoj maketi savladat će te rad sa rebrima i postavljanje jednodijelne obloge. Konstruktivni elementi rezani su laserom.