Navičela, istina ili mit _ početak

Fotografije su zaštićene autorskim pravima; Photographs are protected by copyright; Le foto sono protette da copyright: all rights reserved by MarisStella 2024.

Navičela, istina ili mit _ početak

Navičela, istina ili mit

Ciljano prikupivši muzejsku građu iz Dubrovačkih muzeja i muzeja Toledo u Španjolskoj, prionuli smo na posao. Osobno sam uzeo za zadatak detaljnu studiju svih materijala kojih je na koncu bilo nešto preko 2GB. Iznimno mi je zadovoljstvo pričinio početak pisanja samog rada. Materijali temeljito obuhvaćaju srednjovjekovnu dubrovačku brodogradnju, zadirući u 17. stoljeće. No, odakle početi nego od početka.

2.1.2024.
Zoran Pavlović, MarisStella Ltd


Kao sami početak razmatranja i proučavanja ove teme nameće se, gotovo sama po sebi, navičela, dragocjeni artefakt, tamjanica, nerazdvojiv izložak u čuvenom muzeju Dominikanskog samostana Sv. Dominika u Dubrovniku.

Dominikanski samostan u Dubrovniku osnovan je 1225. godine i nalazi se pokraj stare gradske luke na istočnom dijelu grada. Najstariji je postojeći samostan u Dubrovniku. Nakon dolaska prvih dominikanaca koji su se privremeno zaustavili u Dubrovniku na proputovanju prema Palestini gradski oci koji su čuli za njihovo nadahnuto propovijedanje zamolili su ih da ostanu u gradu. Darovali su im crkvicu sv. Jakova koja i danas postoji blizu samog samostana. Budući da se broj redovnika s vremenom povećavao, plemićka obitelj Palmotić darovala im je 1228. godine crkvicu s vrtom u istočnom predgrađu zvanom Ploče. Na tom mjestu dominikanci su sagradili prvo novu crkvu tijekom XIV. st., samostansku zgradu i klaustar početkom XV. st., te gornje katove i blagovaonicu tijekom XVI. stoljeća. S impozantnim zvonikom visokim 40 m samostan se savršeno uklopio u gradske zidine s kojima je predstavljao obranu grada.

Klaustar koji zauzima središte samostana unikatni je primjer kombinacije cvjetne gotike i renesansnih motiva prepletenog šiblja, dok su na njegovim svodovima razmještena 24 lika svetaca u kamenoj plastici. Gradilo ga je više majstora u nekoliko navrata, a nacrt je izradio Tommaso di Bartolomeo, koji, zanimljivo, nije bio arhitekt, nego kipar i ljevač oružja. U sredini se nalazi zdenac iz XVI. st. koji je u ono vrijeme napunjen mogao tri godine opskrbljivati vodom, ne samo samostan nego i dobar dio grada.

Knjižnica, čija gradnja je započela 1492. g., služila je – kako se ističe u odluci senata Dubrovačke Republike – „na čast Božju, na ukras samostana i utjehu kako svih naših građana, tako i stranaca koji dolaze u naš grad“. Tom odlukom knjižnica je postala javna, prva takve vrste u ovom dijelu Europe. U njoj je sačuvano čak 239 inkunabula, niz vrlo vrijednih starijih izdanja i svjetskih rariteta, oko 100 srednjovjekovnih rukopisa s bogato iluminiranim inicijalima i ilustracijama.

Muzej je za potrebe posjetilaca otvoren 1970. godine i sadrži mnoga vrijedna umjetnička djela, kao i predmete slikarske, zlatarske i knjiške umjetnosti. Tako možemo naći slikarska djela domaćih majstora iz dubrovačke slikarske škole iz XV. i XVI. st. – tri pale majstora Nikole Božidarevića, triptih Mihajla Hamzića, veliki poliptih Lovre Dobričevića, kao i djelo firentinskog slikara Lorenza di Credia te diptih flamanskog majstora Hansa Memlinga. Posebno mjesto u prijašnjem kapitulu samostana zauzima i ulje na platnu mletačkog slikara Tiziana Vecellija iz 1550. godine – „Sv. Vlaho s Marijom Magdalenom“.

Crkva sv. Dominika jedan je od najvećih gotičkih prostora na istočnoj jadranskoj obali. Građena je od 1301. god. u gotičkom stilu, uz pomoć gradskog puka, a posvećena je već 1314. godine. Bila je to tada najveća jednobrodna crkva na istočnoj obali Jadrana s peterokutnom apsidom i tri visoka gotička luka. Pogled privlači oltarna pala „Čudo sv. Dominika“, koju je početkom XX. stoljeća izradio Vlaho Bukovac, veliki slikar iz Cavtata, te jedno od najvećih slikanih raspela u Europi – 5 m visoko raspelo Paola Veneziana iz 1350. god., koje je naručeno i postavljeno kao zavjet protiv epidemije crne kuge 1348. godine.

Zvonik (1390. – 1450.) sadrži elemente od romanike do baroka, što je reprezentativni primjer uklapanja različitih stilova na principima sklada i umjerenosti.

Braća se bave spisateljskim, prevodilačkim i propovjedničkim radom. Organiziraju koncerte, izložbe, predavanja i predstavljanja knjiga.

Kao član tvrtke MarisStella d.o.o., 9.1.2024. pokrenuo sam izradu preciznog 3D modela navičele, kojega je u konačnici načinio gospodin Ljubo Gamulin na zahtjev tvrtke MarisStella d.o.o... 500 godina ovaj biser sjedio je u kutu i pravo je čudo kako ga ranije nitko nije primijetio, vjerodostojnu maketu broda 15. stoljeća. Odmah sam shvatio da je ovo što sam zaključio pokretač za iznimno važno istraživanje. Kao što ću kasnije iznijeti u tekstu, maketa je to koja će izvornu konstrukciju broda uvesti u napredno istraživanje i izračunavanje. Nakon kratkog i plodonosnog dogovora sa braćom u samostanu, određen je termin i pristupili smo detaljnom fotografiranju navičele, te u tehnici fotogrametrije izradili precizan 3D model. Rezultat je izuzetno dobar. Čitava studija o ovom artefaktu temelji se upravo na ovom 3D modelu. On je precizno razložen na vodoravne i okomite dijelove, te je tako izvučena čitava konstrukcija, koja je potom detaljno analizirana.

Posuda za tamjan (navicula) u obliku dubrovačke karake, Muzej dominikanskoga samostana, Dubrovnik (Fotografija.)

Citiranje: fotogrametrija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 7.6.2024. .

fotogrametrija (foto- + -gram + -metrija), znanost i tehnika određivanja oblika, veličine ili položaja nekog objekta snimanjem, mjerenjem i interpretacijom fotografskih snimaka. Zasniva se na činjenici da snimka nastaje prema određenim geometrijskim i optičkim zakonitostima, pa je njihovim poznavanjem moguće na osnovi snimke djelomično ili u potpunosti rekonstruirati snimljeni objekt.

Na osnovi jedne snimke mogu se odrediti dvodimenzijska svojstva objekta, tj. provesti potpuna rekonstrukcija približno ravnog objekta (npr. zemljišta, pročelja zgrade) ili djelomična rekonstrukcija prostornog objekta (npr. obrisa nekog predmeta). Za određivanje trodimenzijskih svojstava objekta potrebno je načiniti dvije snimke, tzv. stereopar, iz različitih kutova snimanja. Takvo se snimanje naziva stereoskopskim, a fotogrametrijska rekonstrukcija uz pomoć stereoparova naziva se stereofotogrametrijom.

Prema položaju snimališta razlikuje se aerofotogrametrija, kojom se objekti snimaju iz zrakoplova, satelita, svemirske sonde, i terestrička fotogrametrija, kada se objekt snima s tla. Za snimanje najčešće služe posebno građene i kalibrirane fotografske kamere, čime je olakšano određivanje orijentacije snimke, tj. rekonstrukcija geometrijskih odnosa prilikom snimanja. Bliski objekti stereoskopski se snimaju stereokamerom, dok se snimanje iz zraka provodi automatskim aerokamerama. U novije se doba klas. fotografske kamere sve više zamjenjuju digitalnim kamerama. (→ fotografija)

Rekonstrukcija geometrijskih odnosa i veličina snimljenog objekta obuhvaća postupke orijentacije i izmjere. Ti se postupci u analognoj fotogrametriji provode optičko-mehan. uređajima. Znatno su fleksibilniji postupci analitičke fotogrametrije, gdje se rekonstrukcija provodi numerički, uz pomoć računala. Najnoviji postupci digitalne fotogrametrije oslanjaju se na snimke učinjene digitalnim kamerama ili na naknadno digitalizirane snimke učinjene klas. tehnikama. Digitalna fotogrametrija kombinirana s drugim, npr. projektorskim postupcima, te u sprezi s tehnikama računalne obradbe slike, omogućuje gotovo u potpunosti automatizirano dobivanje trodimenzijskoga digitalnog modela objekta.

Budući da se fotogrametrijsko snimanje ne obavlja na samom objektu, već s udaljenosti, područje je njegove primjene široko. U geodeziji se aerofotogrametrijom znatno ubrzava i olakšava izmjera zemljišta i izradba karata, dok se u inženjerstvu primjenjuje pri trasiranju prometnica, u hidrotehnici, urbanizmu i prostornom planiranju. Aerosnimke se često rabe i u arheologiji, geologiji i geografiji, a ključna im je primjena i za voj. namjene. Terestrička fotogrametrija se već dulje vrijeme primjenjuje u kriminalistici, arhitekturi i zaštiti spomenika kulture, dok su novi digitalni postupci znatno proširili primjenu, npr. u medicini i industriji. Fotogrametrijskim se postupcima mogu pratiti i pomaci ledenjaka, deformacije zgrada, ili pojava i širenje pukotina na dijelovima konstrukcija. Konačno, bez fotogrametrije nije zamislivo ni kartiranje i proučavanje površine planeta.

U Hrvatskoj fotogrametrija ima dugu tradiciju. Već je 1897. objavljena prva knjiga iz tog područja na hrvatskom jeziku (F. Kružić. Fotogrametrija i praktični dio tahimetrije), 1947. osnovana je katedra za fotogrametriju na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, a 1961. utemeljen je Zavod za fotogrametriju kao prva samostalna ustanova te djelatnosti.

Posuda za tamjan u obliku dubrovačke karake

Dosadašnji izvori iz povijesne dokumentacije navode kako ova izuzetna relikvija predstavlja dubrovačku karaku iz sredine 15. stoljeća i kako ta karaka predstavlja brod od oko 1000 dubrovačkih kola nosivosti, sa sigurnošću tvrdi kako joj nedostaje kompletna ograda na sredini glavne palube i kako su neki detalji na ovom izuzetno preciznom zlatarskom radu ipak predimenzionirani. No, odmah sam shvatio kako skoro ništa od ovoga nije točno.

Posuda za tamjan (navicula) u obliku dubrovačke koke (karake), Muzej dominikanskoga samostana, Dubrovnik (3D model.)

Analiza zatečenog stanja artefakta

Gotovo šest stotina godina ostavilo je fizički trag oštećenja na navičeli, tamjanici artefaktu. Tamjanica je savijena po dužini, te se na njoj vidi nekoliko udubljenja. Zasigurno je padala u prošlosti, a pretrpjela je možda i druga, slična fizička naprezanja.



Predočen je 3D model. Pogled odozdo. Vidljivo je kako se kobilica na krmi otklanja od centralne osi tamjanice. Crvena uzdužna linija označena os, a crvena linija na krmi ocrtava otklon, oštećenje.
Magenta kružnica i strelica označavaju drugo iskrivljenje do kojega je došlo vjerojatno snažnim udarcem u postolje tamjanice. Eventualni udarac s desne strane je postolje i dio trupa gurnuo u lijevo.



Gornji dio pramčane statve i pramčani kaštel nagnuti su u lijevo. Gornji dio kormila nagnut je u desno, a gornji dio zrcala krme nagnut je u istom smjeru.



Značajno oštećenje pretrpljeno je usred očiglednog snažnog udarca pri kojemu je postolje tamjanice odozdo udubilo donji dio sredine trupa. Ovako je kobilica na sredini ostala savijena prema gore, a mi smo ostali bez besprijekornog ocrtavanja oblika glavnog rebra.


Osobni doživljaj, dijelovi relikvije i što oni predstavljaju

Relikvija tamjanica je izuzetan zlatarski rad. O vjerodostojnosti njenog izgleda i brodu kojega predstavlja biti će riječi kasnije u tekstu, a sada bih opisao kakav subjektivan doživljaj ovaj izuzetan predmet ostavlja na mene.


  
Prvo zapažam neproporcionalno ugravirane platnice na trupu. Nisu li ovo možda olovni limovi kojima je obložen trup na svom podvodnom dijelu? Ugravirani su i klinovi na njima. Odmah pomislih kako su, kada bi to uistinu bili olovni limovi, preklopi limova na statvi pramca precizno ugravirani. Bočni olovni lim sa aste se preklapa nad olovnim limovima na trupu pramca, a čeoni dio aste pramca je potom, od ispred, uredno poklopljen čeonim olovnim limom. Dno krmene aste obloženo je olovnim limovima manjeg formata tako da se asta krme ne može vidjeti. Važan dio je kormilo. Kako sam pomislio, šarke na kojima se rotira su samo donje dvije šarke. One se ne vide, te su zasigurno preklopljene olovnim limovima, ili su postavljene ravno, duboko u gredi aste krme. Mislim da se vide jezičci šarki kormila. Zrcalo krme je postavljeno na neuobičajeni način. Nije u ravnini sa krmenom statvom, već je blago otklonjeno prema nazad. Zbog ovoga, kormilo zacijelo ne bi bilo u funkciji kada bi bilo okačeno na još dvije šarke postavljene više na zrcalu krme. Pretpostavih da su gornja dva metalna dijela na kormilu obujmice koje stežu grede od kojih je kormilo sastavljeno.


  
Na tamjanici je pulena, brodski ukras na pramcu, vrlo precizno načinjen. Vjerujem da su na brodovima Dubrovnika srednjeg vijeka bile upravo takve pulene.
Sidrena okna su u proporciji i precizno načinjena. Prozori koji su postavljeni na bokovima pramca su zacijelo izvornog oblika, kao i ovalni prozori na krmi…


  
… upravo kao i oblik vrata koja su ugravirana pod pramčanim i krmenim kaštelom. Važan detalj zapažam na palubi pramčanog kaštela. Precizan pogled odozgo otkriva kako je na palubi pramčanog kaštela okrugli, ili pomalo ovalni otvor koji ima svoju rozetu. U konačnici, čini se premalen dijametar za jarbol. No, otvor je pomaknut od centra desno, za otprilike čitav svoj dijametar, ili čak malo više, što ovisi o tome kako postavimo središnju liniju. Postavio sam obje moguće kombinacije, te povukao treću liniju koja prolazi kroz centar otvora, a počinje u vrhu ugraviranog ornamenta.


  
Zrcalo krme ukrašeno je obrisima figura. Vjerujem da su i oni vjerodostojni. Na gornjoj površini artefakta, na sredini trupa, postavljena je figura, točnije nekakva glava. Da li je ovo dubrovački Raguz, znamenito ljutito sunce grada Dubrovnika? Iskreno, vjerujem da je. Čvrsto vjerujem da je njegov položaj na artefaktu ujedno i mjesto glavnog jarbola. Pozicioniran je točno na imaginarnoj središnjoj liniji srednjeg dijela artefakta.


  

  
Promatrajući lijevi bok artefakta, primijetio sam izuzetnu preciznost izrade. No, ipak, alatom za gravuru, linije na bokovima zasigurno su rađene nakon što je tijelo navičele bilo izliveno. Blagi nekontinuitet očekivane zakrivljenosti pojedinih linija je ipak prisutan.


  

  
Uspoređujući desni bok s lijevim, na prvi je pogled vidljivo kako se gravure itekako ne podudaraju. Lijevi je bok vrlo pažljivo graviran, alat je korišten vrlo oprezno. No desni bok, uz to što nije zrcalni preslik lijevoga, na sebi ima čak i očigledne pogreške nastale prilikom uporabe graverskog alata. Na više je mjesta evidentno kako je graverski alat izašao iz predviđene putanje i oštetio trup na nepredviđenom mjestu. Osobno, kako sam često gravirao alatima za gravuru, znam da su za ovakve pogreške potrebne dvije stvari. Prva je neiskustvo, a druga je pomanjkanje koncentracije. Promatrajući ovaj cjeloviti graverski rad, zaključujem kako se definitivno ne radi o neiskustvu. Nadalje, vrlo je moguća prisutnost pomanjkanja koncentracije. Ali i ovo bih isključio jer umjetnik koji je u stanju izraditi ovakav izuzetan predmet, sigurno prepoznaje trenutke pomanjkanja koncentracije i štetu koju oni mogu nanijeti kompletnom djelu. Zaključak koji se nametnuo sam po sebi je taj da je zacijelo netko pokušao popraviti ovaj artefakt kasnije u povijesti. Primjetno je i da oštrica graverskog alata upotrjebljenog na lijevom boku nije identična onoj upotrjebljenoj na desnom boku, što itekako ide ovom zaključku u prilog. … I sada se nameće najvažnije pitanje: da li je moguće da je cijeli artefakt izgraviran kasnije u povijesti? Doista ovo pitanje zahtijeva temeljito naknadno istraživanje.

Toliko sam zapazio vizualno promatrajući artefakt, te razmišljajući o njegovim dijelovima.

Prečac za prvi, drugi, treći i četvrti dio:
Navičela, istina ili mit _ dio prvi
Navičela, istina ili mit _ dio drugi
Navičela, istina ili mit _ dio treći
Navičela, istina ili mit _ dio četvrti